Real grupa, jedna od najmoćnijih agencija u branši, posljednje tri godine od države dobiva poslove vrijedne više od sto milijuna kuna, a godišnji prihodi popeli su se na 200 milijuna kuna.
Da je odnos u kojem država izdašno financira reklame na vlastiti račun u ciljanim medijima započet prije hrvatskog članstva u Uniji nastavljen i danas pisao je u veljači 2020. tjednik Novosti. A dok se suđenje za Fimi mediju još nije ni ohladilo, HDZ-ov ministar Darko Horvat pomagao je uzlet jedne druge marketinške agencije – Real grupe.
O tome je u prosincu 2019. pisao tjednik 7Dnevno te postavilo pitanje zašto Državno odvjetništvo ništa ne poduzima. Nedugo nakon toga vlasnike i urednike tog tjednika uhapsila je policija po prijavi oftalmologa i vlasnika klinike ‘Svjetlost’ Nikice Gabrića,
kojeg su navodno pokušali iznuditi na način da su mu ponudili plaćanje reklama u njihovom tjedniku umjesto objave serija tekstova o njegovoj ulozi u masonskoj loži, čiji je tajni član bio i sam glavni državni odvjetnik Dražen Jelinić.
Iako Novosti tvrde kako se svojevrsni vrhunac odvijao za vrijeme Ive Sanadera, kad su se državne kompanije obilato oglašavale preko podobnih i politički uvezanih marketinških agencija, slučaj Real grupe čini se veći od sanaderovog vrhunca!
Na ovim stranicama pročitajte što o poslovima s državom o Real grupi bilježe utjecajni mediji.
06/12/2019 7dnevno
REAL GRUPA JE NOVA FIMI MEDIJA
Krajem 2019. tjednik 7dnevno.hr je objavio članak nakon što je MOST-ov saborski zastupnik Nikola Grmoja u Saboru iznio teške optužbe i usporedio Real grupu s Fimi medijom te upitao zašto Državno odvjetništvo još ništa nije poduzelo?
“Na spomen Real grupe prosječan hrvatski građanin vjerojatno bi slegnuo ramenima. No, to što su za ovu full servis agenciju – kako sami sebe zovu, rijetki čuli, potpuno je nepravedno. Real grupa, iza koje stoji tajanstveni Krešimir Renzo Prosoli, prema onome što stoji na njihovim službenim stranicama, objedinjuje niz tvrtki, a unutar nje djeluju – Studio Nexus, Real Media Portugal, Real grupa RGS i Plan Art.
Vidljivo je iz ovog popisa kako Real grupa dio svojeg poslovanja gradi na inozemnom tržištu, dok je drugi dio poslovanja usmjeren na Hrvatsku, gdje se bave izradom medijskih strategija, planiranjem i zakupom medijskog prostora, marketingom i kreiranjem strategija razvoja. Ostala bi to jedna od poslovnih priča koja se odvija daleko od očiju javnosti da zastupnik MOST-a Nikola Grmoja 29. studenoga u sabornici nije prozvao Real grupu, povlačeći paralelu između nje i čuvene HDZ-ove marketinške agencije Fimi media, za kojom se i danas vuče pravosudna trakavica, a koja je, kako se s vremenskim odmakom čini, bila HDZ-ova i Sanaderova praonica novca.
Veliki iznosi
Real grup posluje s cijelom paletom privatnih tvrtki i s nizom državnih kompanija. Među privatnim tvrtkama, klijenti agencije Krešimira Prosolija su, između ostalog, Zagrebačka banka, lidl, Kraš i interspar. Od javnih tvrtki, klijenti Rela grupe su Hrvatska lutrija, Croatia Airlines, Narodne novine, HEP Opskrba,… U tim javnim tvrtkama posljednjih godina, spletom političkih okolnosti, stoluju mahom HDZ-ovi i HNS-ovi kadrovi, a upravo je Prosolijevo poslovanje s državom kod Grmoje izazvalo sumnju.
– Iznio sam konkretan primjer Real grupe jer me mnogi upozoravaju da bi to mogla bti nova Fimi media. Dobivaju puno poslova s državom, odnosno s državnim tvrtkama, može se govoriti o 82 milijuna kuna. Riiječ je o Podravci, Croatia Airlinesu, HEP-u, Hrvatskoj gospodarskoj komori, Hrvatskoj turističkoj zajednici. Pozvao sam HDZ-ovce da provjere o čemu se radi, da im se ne bi dogodila nova Fimi media. Vrlo je vjerojatno da su HDZ-ovci upoznati s time jer tu ima njihovih ali i HNS-ovih kadrova. Trebalo bi vidjeti tko stoji iza toga i tko namješta te poslove, ako se namještaju. Ja ne tvrdim ništa, ali to treba provjeriti – govori Nikola Grmoja, kojemu je sumnjivo to što tako velike iznose dobiva jedna te ista tvrtka i s njom povezane tvrtke.
– Povezane tvrtke su Linker Media, Red View Media, Star Digiral Media i tako dalje- nabraja Grmoja i dodaje da je problem i u tome što vladajući neprestano probleme guraju pod tepih.
– Tako će biti dok se građani ne probude i ne uvide da su stvarni borci protiv korupcije oni koji prozivaju korupmirane imenom i prezimenom. Sada se mnogi predstavljaju kao borci protiv korupcije, ali nemaju zakonska rješenja i nikoga ne prozvaju. O tome govore načelno, a to nije put, mislim da Most pokazuje kako se bori protiv korupcije – zaključuje Grmoja.
Veza s HEP-om
Uz Grmoju, na Real grupu svojedobno je, kao saborska zastupnica Oraha, upozoravala Mirela Holy. Za potencijalne probleme u toj tvrtki saznala je u razgovorima s nizom zaposlenika HEP-a. Tu temu pokušala je načeti kroz zastupničko pitanje upućeno bivšoj Vladi premijera Zorana Milanovića. Kako govori Holy, radnici HEP-a ukazali su na problematičan ugovor koji je HEP potpisao s Real grupom vrijedan 21 milijun kuna za projekt kojim je HEP želio poboljšati svoje proizvode i usluge, a cilj je bio pridobiti 16.000 novih kupaca iz kategorije kućanstva.
– To je bizarno, ova investicija u marketing postala bi isplativa za sto godina – konstatirala je tada Holy, uz opasku da je HEP u isto vrijeme izgubio više od 15 posto kupaca zbog loše koordinacije formiranja cijene unutar HEP grupe. I zaista, od sugovornika iz HEP-a koji su zamolili za anonimnost, doznajemo da je Real grupa u svojoj prezentaciji zaista navela da će povrat ove ogromne investicije od 21 milijun kuna za pridobivanje 16.000 novih klijenata biti tek za sto godina.
Na konferenciji za novinare, na kojoj je uz Holy sudjelovao nezavisni zastupnik Mladen Novak, upozoreno je na netransparentno trošenje novca HEP-a na različite konzultantske i marketinške usluge, a govorilo se i o potencijalnoj korupciji jer je posve nejasno zašto HEP koristi konzultante kada na raspolaganju ima 12 tisuća zaposlenih radnika iz svih struka. Na toj konferenciji Real grupa izdvojena je kao agnecija koja je od HEP-a dobila 20-ak milijuna kuna za pridobivanje kupaca iz kategorije kućanstva. Na reakciju Real grupe nije trebalo dugo čekati.
– HEP je u srpnju 2014., u skladu sa Zakonom o javnoj nabavi, proveo ograničeni postupak nabave za usluge planiranja i zakupa medijskog prostora: TV, radio, tisak, internet/online i vanjsko oglašavanje, u maksimalnom iznosu do sedam milijuna kuna. Na navedenom natječaju pobijedila je tvrtkea Real grupa, te je s njom sklopljen Okvirni sporazum, koji još nije u cijelosti konzumiran.
Do 5. svibnja 2015., na zakup prostora u svim medijima, što je tvrtke HEP učinila putem Real grupe, potrošeno je oko 5.5 milijuna kuna. Napominjemo da se Real grupa ne bavi konzultantskim poslovima, već je riječ o full service marketinškoj agenciji, koja za klijenta, HEP, obavlja isključivo poslove planiranja i zakupa medijskog prostora. Za usluge zakupa medija sve velike kompanije koriste agencije upravo zato što jedino putem njih mogu ostvariti agencijske popuste te na taj način plaćaju znatno niže cijene zakupa medijskog prostora. Također, Real grupa se, još od 2007., bavi pružanjem marketinških usluga za mnogobrojne domaće i inozemne klijenta. U agenciji je stalno zaposleno više od 50 profesionalaca, a agencija posluje na domaćem te na nekoliko europskih tržišta, radeći za renomirane klijente iz sektora maloprodaje, telekomunikacija, osiguranja, automobilske i farmaceutske industrije itd. Konsolidirani prihodi Real grupe za 2014. iznose 174 milijuna kuna – objasnili su tada u demantiju koji potpisuje Renzo Prosoli.
Bivšu zastupnicu Holy kontaktirali smo nakon što je Grmoja iznio nove sumnje u poslovanje Real grupe, no kaže kako više nije aktivna u politici pa nema novih spoznaja o toj tvrtki.
Praonice novca
Iako je od tada do danas prošlo mnogo vremena, čini se da se situacija između HEP-a i marketinške agencije Real grupa nije previše promijenila. Dapače, o razmjerima te suradnje i danas govore radnici, koji u strahu za vlastitu egzistenciju, a zbog nelagodnih okolnosti u kojima se nalaze zviždači u Hrvatskoj, žele da njihov identitet ostane zaštićen.
– Real grupa s HEP-om posluje godinama, riječ je o ogromnim ugovorima na kojima je uzet enorman novac kroz razne prezentacije, koje su zapravo dosta neozbiljna priča. Prema našim spoznajama, to su deseci milijuna kuna – govore naši sugovornici, tvrdeći da su uz Real grupu i neke druge hrvatske PR agencije zapravo svojevrsne praonice novca.
– Prosoli je dosta spretan tip, koji se oženio s javnim tvrtkama jer je shvatio da je na taj način najlakše uzeti novac – smatraju HEP-ovci koji su nam se obratili.
A da je tajanstveni Prosoli doista spretan, može se iščistati i iz izjava onih koji ga poznaju od mladih dana, ljudi koje je zatekao njegov strelovit uspjeh. Naime, neki ga pamte s vrata kultnog zagrebačkog kluba Jabuka, gdje je početkom devedesetih radio kao zaštitar. Kasnije, spletom okolnosti, dospijeva u agenciju Akter Public, u kojoj je dogurao do pozicije izvršnog direktora. Kada je uvidio da mu marketinški posao leži, osnovao je vlastitu agenciju Real grupa, a vrata u svijet otvorila im je suradnja s Lidlom Hrvatska, čiji se direktor založio za Prosolijevu agenciju na inozemnom tržištu.
Potplaćena mreža
Kada si uspješan, tada je teško izvjeći tračeve, pa se tako tvrdilo da iza Prosolijeva uspjeha stoji poduzetni bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, koji se s njime navodno blisko povezao nakon što je agencija Digitel Aljoše Roksandića krahirala, no ta glasina nikad nije potvrđena. Nije, međutim, u priči o Prosoliju problem Prosoli, koliko je problematičan način na koji posluje HEP.
– Znate, Ivica Žigić sve zna. HEP masovno koristi donacije i sponzorstva kako bi pogodovao određenim medijima, a to je ogroman novac. Pazite, predsjednik Uprave HEP-a Frane Barbarić ima pravo osobno odobriti donaciju u iznosu od sto tisuća kuna a da nikoga ništa ne pita. To je prava slika funkcioniranja HEP-a i zato se o brojnim skandalima, golemim financijskim gubicima i katastrofalnom vođenju kompanije ne može pronači ništa negativno u medijima. HEP preko Real grupe zakupljuje medijski prostor i na taj način se umrežuje i potplaćuju pojedine medije, tako naprosto funkcionira njihova mreža – govore sugovornici iz HEP-a, zabrinuti zbog toga što Vlada premijera Plenkovića vrlo vjerojatno nema pravi uvid u poslovanje njihove kompanije.
– Direktori su postavljeni politički, gospodin Barbarić je pravnik koji svoj posao obavlja nekvalitetno, on je tu 12 godina, ali nije dubinski upoznat sa situacijom u tvrtki jer za to jednostavno nije niti sposoban – konstatiraju djelatnici. Projekt kojim se Real grupa može pohvaliti je velika izložba “Nikola Tesla – Mind from the Future”, a koja je inspirirana genijalnim Nikolom Teslom. Izložba je u odabranim medijima najavljivana godinu dana prije nego što je predstavljena zagrebačkoj publici. Izložbeni projekt predstavio se i mađarskoj javnosti u Budimpešti, a događaju su nazočili brojni istaknuti uzvanici i predstavnici diplomacije, uz domaćina, veleposlanika RH u Mađarskoj Mladena Andrilića. Izložba u Budimpešti realizirana je zahvaljujući sponzorstvima Podravke, Hrvatske turističke zajednice, HEP-a, Turističke zajednice Grada Zagreba, Hrvatske gospodarske komore, Janafa, PPD-a, Badela te T-systemsa. Osim u Zagrebu i Budimpešti, “Mind from the Future” postavljena je i u Pregu, Parizu, New Yorku i Dubaiju.
Paviljon za Dubai
Janaf je na nekim projektima s Real grupom surađivao 2015. godine, a Prosolijeva agencija pobijedila je na natječaju Hrvatske turističke zajednice za izradu najboljeg idejnog rješenja za hrvatski paviljon na izložbi Expo 2020. koja će se održati u Dubaiju. Taj projekt, uz Prosolijevu agenciju, iznijela je tvrtka iArchitect Ante Vrban, u vlasništvu istoimenog arhitekta, te tvrtka Morium iza koje stoji nekadašnja Sanaderova suradnica Bianca Matković. Na čelu Nacionalnog odbora za Expo 2020. Dubai, nacionalni povjerenik Hrvatske za svjetsku izložbu je ministar Gari Capelli. Zgodno je reći kako je Prosolijeva REal grupa povezana i s Bernaysom, visokom školom, čiji je dekan donedavni Karamarkov savjetnik DAmir Jugo. Riječ je o školi čiji osnivač Mario Petrović, vlasnik jedne od vodećih hrvatskih agencija za odnose s javnošću Millenium promocija, koja je između ostaloga poslovala s tvrtkom Đuro Đaković, koja je također u većinskom državnom vlasništvu.
Svojedobno je Nacional pisao o tome da su Jugino savjetovanje Karamarka i kasniji angažman za Đuru Đakovića sporni jer se njime krši odluka Vlade o zabrani angažiranja PR tvrtki u državnim institucijama i tvrtkama, pa se posumnjalo da je ovaj slučaj potencijalni sukob interesa. U Milleniumu su odbacili tvrdnje da krše odredbe Vlade, tvrdeći da je Jugo Karamarka savjetovao pro bono. Ipak, navedeni medij problematizirao je to što je agencija s kojom je povezana dobila unosan posao s državnom tvrtkom, a govorilo se da Millenium surađuje s mađarskim MOL-om koji je u to doba zakupljao medijski prostor u dijelu novina kako bi platio oglas o Europskom okruglom stolu industrijalaca, a zakup tog oglasnog prostora trebala je raditi Millenium promocija. No, u posljednji tren taj je posao pripao Real grupi.
Medijska pažnja
Još jedan trenutak kada je Prosolijeva agencija dospjela u medijski prostor jest i kada je David Sopta imenovan predsjednikom Uprave Jadrolinije, i to s pozicije direktora za međunarodno poslove Real grupe. I kada je na tržište distribucije struje ušla konkurencija, mediji su se raspisali o vezama između HEP-a i Real grupe jer se HEP bacio na oglašavanje svojih usluga.
U centru kampanje našla se usluga zvana HEPI, njome je državna kompanija namjeravala konurirati inozemnim konkurentima koji građane pridobivaju pričama o povoljnijoj struji, te je stoga odlučeno da moraju posegnuti za uslugama agencija specijaliziranih za marketing i PR, a u skladu s time, odlučeno je da će marketinšku kampanju HEP-u odraditi agencije Rizol media i Real grupa, dok je izrada reklamnih televizijskih poslova pripala produkcijskom kući Kabinet. To ne bi bilo sporno da su marketinški savjetnici izabrani na javnom natječaju. No to se nije dogodilo i HEP ih je izabrao direktnom pogodbom. Prema tumačenju tadašnjeg člana Uprave HEP-a, oni nisu ni bili dužni raspisati natječaj jer je riječ o poslovnoj tajni. U skladu s time, mediji koji su se tada baviili tom tematikom nisu imali ni uvid u to koliko je plaćeno agencijama koje je HEP angažirao za izradu marketinške kampanje, premda se govorilo kako je plaćena oko tri milijuna kuna.
Real grupa, prema izjavi Ivana Matasića, tadašnjeg člana Uprave zaduženog za javnu nabavu, odabrana je kroz konzultacije sa stručnjacima te je zaključeno da će najbolje odraditi taj posao, zajedno s Rizol medijom koja je nadaleko poznata po suradnji sa SDP-om. I te tvrdnje, o eventualnim pogodovanjima te namještanjima natječaja, iz Real grupe su demantirali. Inaće, Rizol media bila je angažirana na kampanji Rajka Ostojića u vrijeme kada je pretendirao na mjesto zagrebačkog gradonačelnika. Ostojićevu kampanju vodio je Tin Nuić iz Rizol medije, koji je prije toga bio angažiran na kampanji SDP-ova predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. S Nuićem se tijekom Josipovićeve kampanje susreo i Milanović, premda se nikada nije tvrdilo da je REal grupa povezana s SDP-om.
No, kada bi klijentima agencija koje tvore Real grupu trebalo snimanje televizijskih reklama, tada bi surađivali s B produkcijom, a dio njih režirao je Predrag Ličina, partner nekadašnje Milanovićeve spin doktorice Zinke Bardić, koji je osnivač i direktor B produkcije. Ličina je autor čuvenog SDP-ova spota s Jadrankom Puž, a radio je i u kampanji za Vojka Obersnela. U jednom od svojih rijetkih javnih istupa Prosoli je prije nekoliko godina otkrio detalje svojega poslovanja.
Novo tržište
– U današnje vrijeme, uz kreativnu i pametno osmišljenu, jasnu i zanimljivu poruku, bitno je pronaći najbolji način na koji se može doći do potencijalnih kupaca ili korisnika koji su neprestano u pokretu i nemaju puno vremena. Najbolji je način upravo integrirana kampanja i njezine prednosti su u sinergijskom učinku takvih pristupa. Klijentu je takva medijska i kreativna strategija isplativija s obzirom na to da su takve oglašivačke kampanje učinkovitije. Naše najuspješnije kampanje za koje smo i dobili nagrade za učinkovitost u oglašavanju upravo su integrirane kampanje – tvrdio je prije nekoliko godina za Poslovni, podsjećajući da su nagrade potvrda uspješnog rada cijelog tima s kojim realizira integrirane kampanje.
– Ulazak na strano tržište možda je i najveći projekt za klijente jer je sve novo i potrebno je ostaviti dobar prvi dojam, koji nekada čak zna biti i presudan. Raditi na takvom projektu izuzetan je izazov i jako nam je drago što smo dio takve velike priče. Uspjeli smo i nadmašili sva naša očekivanja, tako ad je kampanja “Lansiranje Lidla u Litvi” jedna od naših najuspješnijih kampanja ikada. Nakon kampanje za dolazak Lidla na litvansko tržište, u kojoj glavnu ulogu ima legenradni košarkaš Arvydas Sabonis, za Litvu smo radili Lidlogu kampanju “Svježina” i posebno smo ponosni jer se cijelo snimanje odvijalo u Hrvatskoj, a na kampanji je radio tim probranih kreativnih stručnjaka. Izazov nam je svako novo tržište, a s obzirom na to da radimo na sedam različitih tržišta, imamo dovoljno iskustva i znanja da se prilagodimo svim specifićnostima novih tržišta, kao i ovakvih projekata – govorio je Prosoli.
Fimi media u svojim najboljim godinama također je surađivala s nizom državnih tvrtki, pa su na popisu klijenata imali HEP, HPB, Hrvatske šume, Carinsku upravu i HAC. Ta su državna poduzeća morala isplaćivati velike novčane iznose Fimi mediji za promociju, a glavni akteri bili su pokojna Nevenka Jurak, vlasnica agencije, Mladen Barišić, bivši rizničar i ravnatelj Carinske uprave, te posredno bivši premije Ivo Sanader. U konačnici, otkriveno je da su njih troje preko Fimi medije izvukli oko sto milijuna kuna naplaćivanjem fiktivnih računa za nepostojeće usluge. Jedan od apsurdnih primjera poslovanja Fimi medije je tiskanje 20 tisuća kalendara i 8000 rokovnika za HRvatske šume, dakako iznad cijene.
Je li moguće povući paralelu između Real grupe i Fimi medije, osim što u ovom slučaju u cijeloj operaciji ne sudjeluje predsjednik Vlade kao što je u Fimi mediji sudjelovao Ivo Sanader, postoje li doista osnove u Grmojinim sumnjama o namještanju natječaja, pokušali smo doznati i od Prosolija, koji za telefonske razgovore nije bio dostupan. Jednako tako, službeni upit poslali smo i na adresu Real grupe, ali do okončanja ovoga teksta nismo dobili odgovor.
09/02/2020 piše: Hrvoje Šimičević
Real deal
Posljednjih godina ponovno je nabujala praksa slijevanja golemih javnih sredstava u odabrane medijske kuće preko marketinških agencija kao što je Real grupa. Samo Ministarstvo gospodarstva Darka Horvata 2019. joj je dodijelio čak 21 milijun kuna, precizno odredivši ciljane medije.
Ministarstvo gospodarstva 2019. je imalo jedan od najvećih budžeta za marketing. Državno tijelo pod ravnanjem ministra Darka Horvata je putem dva natječaja dodijelilo 21 milijun kuna agenciji Real Grupa za usluge promidžbe i informiranja. Ključni cilj tih kampanja odnosi se na ‘promociju poduzetništva’, odnosno na ‘informiranje opće javnosti o aktivnostima u stvaranju poduzetničke klime u RH, mogućnostima koje pruža poduzetništvo i rezultatima, s naglaskom na učenike osnovnih škola, žene i inovatore’.
Najveći dio od 21 milijuna kuna za propagiranje rada ministarstva i ‘poduzetničke klime’ predviđen je za plaćanje reklama u najvećim hrvatskim komercijalnim medijima. U jednom od ugovora, vrijednom 8,4 milijuna kuna bez PDV-a, ministarstvo je izdvojilo više od sedam milijuna kuna za najveće medijske kuće, dok oko 700.000 odlazi na ‘kreativna rješenja’ agencije s kojom su sklopili sporazum. I drugi sporazum u vrijednosti od gotovo devet milijuna kuna (bez PDV-a), malo se razlikuje od prvog po propozicijama natječaja.
Prema natječajnoj dokumentaciji, ministarstvo određuje kojim će točno medijima ići novac. Na agenciji je da sredi najbolje popuste kod njihovih marketinških odjela. U oba tendera ministarstvo je 48 posto budžeta odlučilo proslijediti televizijama. Najveći dio odredili su za Novu TV i RTL televiziju – za prve je predviđeno 32 posto, za druge 26 posto – dok je javni HTV zastupljen s po deset posto na Prvom i Drugom programu. Ostatak od 22 posto odlazi na lokalne i regionalne televizije. Što se tiče tiskanih medija, najviše novca, oko 70 posto, usmjereno je na izdanja Hanza Medije i Styrije, dok su njihove internetske inačice zastupljene polovinom ukupnog budžeta za internetsko oglašavanje. Ostatak otpada na druge portale. Što je veći popust, pravila su natječaja, to je izglednija šansa za dobivanje ugovora. Što su, slijedom toga, prisnija poslovna poznanstva agencija koje su se prijavile na tender s privatnim medijima, izgledi za pobjedu se proporcionalno povećavaju. Novac za oba natječaja omogućen je preko fondova Europske unije koja obično predviđa i određene budžete za vidljivost državnih projekata na financijskom teretu EU-a. Hrvatske institucije pak odlučuju o svemu ostalom, od financijskog obujma natječaja pa do detalja u uvjetima dijeljenja novca. Takav odnos u kojem država izdašno financira reklame na vlastiti račun puno je stariji od hrvatskog članstva u Uniji. Svojevrsni vrhunac odvijao se za vrijeme Ive Sanadera, kad su se državne kompanije obilato oglašavale preko podobnih i politički uvezanih marketinških agencija, koje su u roku od nekoliko godina preko veza u državnim institucijama nabujale do razine toksičnog monopola. Poznata je i afera Fimi Medija, preko koje je HDZ prema optužnici izreketario više od 20 milijuna kuna od javnih poduzeća. Nekoliko godina nakon pada Sanadera, a potom i HDZ-a, praksa marketinškog posredovanja u reklamiranju tijela javne vlasti i javnih kompanija značajno je opala.
Uslijed financijske krize došlo do smanjenja budžeta za propagandu. Takav se model počeo vračati u zadnjim godinama vlade Zorana Milanovića, koji je dodatno se štiteći od nevolja, zabranio korištenje privatnih PR agencija sredinom 2012. godine u javnoj upravi, nakon koje su se brojni stručnjaci iz te branše prebacili na marketing koji nije bio predmetom zabrane. Milanovićevi pojedini ministri redovno su konzumirali takve prakse, obilato financirajući medijske kuće i posredničke agencije za objavu posebnih prilog u novinama. Milanovićeva odluka o zabrani angažiranja privatnih PR firmi u državnim tijelima ukinua je dolaskom Tihomira Oreškovića. Paralelno s time značajno su porasli i budžeti za državno reklamiranje u korporativnim medijima, najčešće preko novootvorenih fondova iz Europske unije.
Površna analiza tih brojki koje su u 2/2020 napravile Novosti pokazuje da je od 2017. godine do danas u državnim tijelima i tvrtkama utrošeno više od 150 milijuna kuna za poslove koji se vode pod proračunske izdatke ‘usluge promidžbe i informiranja’, ‘usluge oglašavanja’, ‘usluge vođenja oglašavanja’ i tome slično. Iza tih kovanica stoji kombinacija kreativne proizvodnje različitih kampanja te zakup medijskog prostora za njihov plasman. Što su veće i kompleksnije kampanje, to je veća sklonost javnih institucija da traže cijeli paket vještina od istih agencija.
Dodatna analiza navedenih natječaja pokazuje da su agencijski posrednici u multimilijunskim poslovima između države i medija najčešće uvijek isti. Najzanimljivija je upravo Real Grupa koja je potpisivala dva ugovora s Horvatovim resorom. Malo je koji unosniji marketinško-propagandni sporazum s biranim ministarstvima i tvrtkama sklopljen u zadnje dvije godine, a da se u njemu ne nalazi navedena agencija. Prema registru javne nabave i drugim javno dostupnim platformama za praćenje državnih uplata, Real Grupa je od kraja 2017. godine do danas na natječajima dobila poslove vrijednije o 100 milijuna kuna. Većina navedenih natječaja u dobrom se dijelu financijski odnose na milijunske iznose za reklame u privatnim medijima.
Pored Ministarstva gospodarstva koje im je lani dodijelilo 21 milijun kuna, od Ministarstva reginalnog razvoja i fondova EU dobili su oko 3,3 milijuna kuna, ponajviše za zakup reklamiranja rezultata evropskih fondova u Hrvatskoj. Ministarstvo poljoprivrede dodijelilo im je prošle godine na dva natječaja jedan milijun kuna za organizaciju sudjelovanja na sajmu Zeleni tjedan u Berlinu. Sredinom siječnja 2020. od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje osigurali su 3,9 miljuna kuna za posredovanje u reklamnom promicanju dopunskog zdravstvenog osiguranja. Isplate su, među ostalima, išle i preko Kliničke bolnice Merkur, koja im je prošle godine isplatila 117.000 kuna iz sredstava namijenjenih za ‘uređaje, strojeve i opremu ostale namjene’.
Vlasnik Real Grupe zove se Krešimir Renzo Prosoli, a firma koju vodi zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj glasi za jednu o najmoćnijih i najraznovrsnijih agencija u branši. Od 2014. godine promet im je redovno veći od 100 milijuna kuna na godišnjoj razini, a 2018. dosegli su prihode od 200 milijuna kuna i u četiri godine udvostručili broj zaposlenih.
Iako su za vrijeme vladavine HDZ-a značajno povećali poslove s državom,
dealovi preko javne nabave su postojali i tijekom Milanovićeve vladavine, najviše preko Hrvatske lutrije i HEP-a, firmi u državnom vlasništvu. Sredinom 2014. godine s HEP-om su potpisali prvi dvogodišnji sporazum u vrijednosti od 8,7 milijuna kuna. Tadašnja saborska zastupnica Mirela Holy posebno ih je spomenula u lipnju 2015. godine na konferenciji za medije, navodeći da su je radnici HEP-a upozorili na ‘neviđenu praksu’ da nikada nije bio toliki broj vanjskih ugovora s konzultantskim i marketinškim firmama za poslove koje ‘mogu obavljati stručnjaci koji su već zaposleni u HEP-u’. Na njen istup reagirao je direktor Reala, podučavajući je da za usluge zakupa medija ‘sve velike kompanije koriste agencije upravo zato što jedino putem njih mogu ostvariti agencijske popuste te tako plaćaju znatno niže cijene zakupa medijskog prostora’.
Nekoliko mjeseci nakon toga, u listopadu 2015., Real Grupa dobila je od HEP-a novi ugovor, ovaj puta u vrijednosti od 13 milijuna kuna za zakup medijskog prostora. Oba sporazuma bila su ograničene naravi, a riječ je o postupku nabave u kojem svaka firma može zatražiti sudjelovanje, ali ponudu mogu podnijeti samo oni gospodarski subjekti koje pozove naručitelj.
Takav tip sporazuma opet je potpisan 2017. godine na iznos od 16 milijuna kuna. Tek 2018. HEP je za isti posao raspisao otvoreni postupak za dvogodišnji posao u vrijednosti od 15,5 milijuna, a Real je opet pobijedio. Od 2014. godine dakle samo preko HEP-a ugovorili su poslove veće od 50 milijuna kuna. Sličan, gotovo ekskluzivan odnos zadnjih nekoliko godina Real Grupa baštini s Hrvatskom lutrijom. Od lipnja 2018. do svibnja 2019. potpisali su devet različitih ugovora u vrijednosti od pet milijuna kuna. Prošle godine promakao im je samo jedan značajniji posao iz domene marketinga s ovom firmom. Prije dva tjedna osvojili su dva dosad najveća natječaja. Na prvom im je dodijeljeno 3,75 milijuna kuna za ‘izradu kreativnih rješenja i produkcije TV spotova’.
Na drugom su dobili dvogodišnji posao u vrijednosti od 21 milijun kuna za ‘usluge strategije, medija planiranja i zakupa’. U potonjem slučaju jedini su se javili i dali ponudu koja je identična procijenjenoj vrijednosti naručitelja, Hrvatske lutrije. Pogledaju li se pobliže sadržaji navedenih javnih nabava, postaje razvidno da su u najvećim tenderima, poput ona dva iz resora Ministarstva gospodarstva, bili jedini prijavitelji ili jedan od dva natjecatelja, uz davanje novčanih ponuda koje su identične ili nekoliko kuna manje od one koju procjenjuje tijelo javne vlasti. Od kraja 2018. dobili su i tri ugovora od Hrvatske pošte u vrijednosti od 9,5 milijuna kuna. Njihove usluge koriste i firme poput Podravke i Croatia Airlinesa, ali nismo uspjeli pronaći podatke o kojim ciframa se radi.
Registar Državne komisije za kontrolu postupka javne nabave pokazuje i da je nekoliko natječaja koje su dobili poništeno zbog različitih nepravilnosti. Poništen je posao s Hrvatskom poštom i jedan s Hrvatskom lutrijom. Razlozi su bili nejasni kriteriji bodovanja u korist Real Grupe, uz naknadno utvrđen izostanak pojedine dokumentacije tog trgovačkog društva. Pored toga, Hrvatska pošta je u uvjet natječaja stavila da svi ponuditelji moraju biti članovi Hrvatske udruge reklamnih agencija (HURA), što je protivno odredbama o tržišnom natjecanju. U nekima od natječaja, međutim, nakon ponovljenog postupka Real Grupa opet je pobijedila uz identičan broj bodova. U svim postupcima, njih osam, žalitelj je uvijek isti, konkurentska agencija Akter-public, koja je u postupcima žalbe na nekoliko mjesta konstatirala da se iz pojedinih natječaja ‘može zaključiti da naručitelj favorizira odabranog ponuditelja’. Naručitelj je odbacio takve navode, a komisija se složila s njime.”
09/05/2021 NACIONAL, piše: Zrinka Vrabec-Mojzeš
OBITELJSKI ‘KOMBINAT’ NA PRISAVLJU: Otac glasnogovornika Vlade ubire milijune od HRT-a
Prošlotjedna sjednica Programskog vijeća Hrvatske radio televizije u središte pozornosti prometnula je jedan višestruki sukob interesa i to zbog angažmana tvrtke koja se zove Kombinat produkcija, na projektu čiji je protagonist Goran Milić. Goran Milić dugogodišnji je poznati novinar još iz razdoblja bivše Jugoslavije, a neposredno uoči njenog raspada pozornost javnosti plijenio je kao jedan od ključnih ljudi projekta Yutel, informativne emisije koja se zalagala za sprječavanje raspada Jugoslavije. Goran Milić suprug je Ane Milić, urednice Mozaičnog programa HRT-a. Ona je prilično utjecajna na HRT-u, a u više navrata u emisijama iz njenog programskog resora emitiran je sadržaj čiji su autori, blago rečeno, prizivali povijesni revizionizam.
GORAN MILIĆ OTAC JE MARKA MILIĆA, glasnogovornika Vlade i važnog čovjeka iz Ureda premijera Andreja Plenkovića. Marko Milić jedna je od rijetkih osoba od premijerova posebnog povjerenja. Nema veliki političke utjecaj, ali je s premijerom u svakodnevnoj komunikaciji, u njegovu je najužem krugu suradnika i s te pozicije može usmjeravati i utjecati na dinamiku određenih procesa.
Zbog spomenute situacije, a to nije prvi put da Goran Milić sudjeluje u sličnim projektima koje financiraju hrvatski porezni obveznici, ujedno se otvara pitanje uživaju li obitelj pojedinaca bliskih premijeru Andreju Plenkoviću privilegirani tretman u poslovanju s HRT-om koji na razne načine HDZ dominantno kontrolira.
Kombinat produkcija dobila je šest izravnih poziva od ukupno 38 upućenih, a takvu formu angažmana pojedini neovisni producenti posebno naglašavaju kao plodno tlo za nepravilnosti i nezakonitosti. Kombinat produkcija je putem izravnog poziva angažirana na proizvodnji dijela “Budi promjena”, “Mikser” i “Pasji život”, dok je istovremeno putemjavnog poziva tijekom 2020. odabrana dokumentarna serija “What’s up America” u njihovoj produkciji, kojoj je Goran Milić autor i voditelj.
Milić se zajedno s vlasnicom i direktoricom Vesnom Banović i s producenticom Sandrom Basso iz Kombinat produkcije početkom 2020. javio na javni natječaj i dobio ga iako je, po mišljenju većeg broja novinara HRT-a s kojima je Nacional kontaktirao, u eklatantnom sukobu interesa. I to zato što je njegova supruga Ana Milić urednica Mozaičnog programa HRT-a, zbog čega oni smatraju da se Goran Milić na takve natječaje ne bi smio prijavljivati.
Za dokumentarnu seriju “What’s up America” dodatan je problem taj da je za nju plaćeno 277.802 kune po epizodi, odnosno 1.389.000 za cijeli projekt, uz obrazloženje da se moraju pokrivati visoki troškovi putovanja. No zbog korone i zdravstvenog stanja Goran Milić nije putovao u Ameriku, a i rijetki iz autorskog i novinarskog tima, pa je seriju snimila lokalna američka TV ekipa.
Kombinat produkcija je u još jednom sukobu interesa zbog tog projekta. I to zato što ga je režirala i koscenarističke potpisala Sara Hribar, kći bivšeg ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar. Njena majka Tanja Kirhmajer je zaposlena na HRT-u i prema tvrdnjama upućenih izvora s HRT-a, ujedno je bila i članica komisije koja je razmatrala prijavu tog serijala na javni prostor.
HRT JE POČETAK EMITIRANJA TOG SERIJALA početkom siječnja najavio ovako: “U ponedjeljak na Prvom programu HTV-a u 20:10 počinjemo s prikazivanjem nove serije Gorana Milića – What’s up America. U novoj seriji What’s up Amecira pratite prvo virtualno putovanje našeg novinarskog barda Gorana Milića” Što je saznao o američkom zdravstvu usred borbe protiv koronavirusa, građanskim nemirima i predsjedničkim izborima koji su posvađali Ameriku? A što o novoj Americi misle vodeći američki poduzetnici, pravnici, liječnici i umjetnici? Iz prve ruke saznajte kroz ekskluzivne razgovore s Woodyjem Allenom, Stevenom Forbesom, Danom Priceom, Lukom Mišetićem i mnogima drugima.
U prvoj epizodi otkrivamo koliko su prosječni američki građani zainteresirani za politiku svoje zemlje, kao i koja je razlika između republikanaca i demokrata. Po čemu je američka politika različita od svih drugih? Po čemu je ista? Kako se Amerika pripremala za povijesne izbore između Donalda Trumpa i Joea Bidena? Što o tome govore vodeći američki stručnjaci? Goran Milić vodi vas na virtualno putovanje Amerikom – samo na HRT-u.”
Nikola Baketa, član Programskog vijeća HRT-a iz kvote opozicije, o toj situaciji za Nacional je izjavio: “Ti izravni pozivi su problematični, no Programsko vijeće nema ovlasti baviti se takvim stvarima. Mi na uvid samo dobivamo izvješće o emitiranom programu o kojem zatim dajemo mišljenje, odnosno glasamo za ili protiv. Svakako bode oči da Goran Milić tako često dobiva projekte na natječajima, no time bi se više trebao pozabaviti Nadzorni odbor HRT-a ili možda Saborski odbor za informatizaciju i medije. No meni je više nego problematično da osoba čija je supruga urednica HRT-a i čiji je sin glasnogovornik Vlade na takav način i u takvim iznosima posluje s javnim TV servisom.”
VILI MATULA, ČLAN SABORSKOG ODBORA za medije i zastupnik političke platforme Možemo!, o takvoj praksi kaže: “Posebno je zabrinjavajuće da se izravnim pozivima očito pogoduje određenim privatnim producentskim tvrtkama, dok na primjer jedna ozbiljna produkcijska kuća kakav je Factum koja proizvodi nagrađivane dokumentarne filmove, uglavnom ne prolazi na natječajima. Ja ću o tome postaviti pitanje predsjednici saborskog Odbora za informatizaciju i medije, a taj problem mogu spomenuti i u svom slobodnom govoru u Saboru jer smatram da je to važna tema.”
Na upit tjednika Nacional o sukobu interesa Gorana Milića, Uprava HRT-a odgovara kako on nije vlasnik tvrtke Kombinat produkcija i dodaju:
“Uz navedeno ističemo da radnica Ana Milić nije sudjelala u radu Povjerenstva te ni na koji način nije mogla niti imala utjecaj na preporuke povjerenstva ili odluku glavnog urednika o programskom interesu. Već površnim pretraživanjem sudskog registra dobit će se informacija o vlasništvu kao i tome kada je osnovana Kombinat produkcija d.o.o. u čijoj su produkciji za HRT između ostalih rađene serije Svinjari (2013.), Nemoj nikome reći 1. (2015.) i 2 (2016.) sezona iz čega je vidljivo da ova produkcijska kuća surađuje s HRT-om gotovo desetljeće.”
NACIONALOV SUGOVORNIK s HRT-a to komentira ovako: “Nedopustivo je da, neovisno o prethodnoj karijeri, Goran Milić, otkad mu je žena urednica Mozaičnog programa i sin glasnogovornik Vlade, dobiva redovito projekte na HRT-u. Pitanje je zašto TV pretplatnici ponovo financiraju njegova putovanja po svijetu koje smo već prije plaćali dok je radio kao novinar na HRT-u. A Milić nam servira uvijek isto, svoj stand-up i reminiscencije na neka prethodna vremena. Fenomen Gorana Milića i način na koji se on sustavno i stalno vraća u program zapravo je šamar svim ljudima zaposlenim na HRT-u koji nikada neće moći dobiti ne samo takav novac, već i takve uvjete rada. “
Vili Matula ironično dodaje da ispada kako je Milić sve kvalitetniji otkako radi projekte iz vlastite sobe. On o tomu kaže: “Milić je valjda od Boga dan televizijski talent koji je prošao sve ideologije i režime jer je on sama esencija televizije. Ni Srbi, ni Jugoslaveni, ni Hrvati tome nisu mogli odoljeti. A što je stariji, to je šarmantniji, osobito otkad radi seriju iz svoje dnevne sobe, dok neka tamo ekipa snima za njega po Americi. U njemu ima nečega što je neodoljivo svim vlastima. To je pitanje koje bi trebalo postaviti Andreju Plenkoviću jer je Milićev sin osoba od njegova najvećeg povjerenja. Trebalo bi ga pitati vidi li on i njemu tu nevjerojatnu karizmu koja je na njega prešla s oca, pa i preko majke koja nas od ranog jutra obasipa svojim programom na HRT-u.”
Posebno se otvara pitanje je li bilo potrebe revidirati troškove snimanja i realizacije projekta zbog otkazanih putovanja uslijed pandemije. Na pitanje nije li to bio razlog za revidiranje ionako sumnjivog ugovora, Nikola Baketa odgovara: “Svi smo mogli vidjeti u kojem je formatu to bilo snimano, tako da je bilo jasno da nitko iz Hrvatske nikuda nije putovao. No za konkretnu dokumentarnu seriju nemam podatke jesu li troškovi američke ekipe bili već uračunati i je li ugovor na kraju revidiran. Naime, mi troškovnike ne dobivamo na uvid na Programskom vijeću. Mi dobivamo samo ukupnu svotu, odnosno koliko je određena serija plaćena po epizodi.”
Na pitanje zašto ugovori s produkcijskim tvrtkama Kombinat produkcija nisu revidirani ako se nije putovalo u SAD, Uprava HRT-a odgovara kako je netočna informacija da ugovor nije revidiran i kako je na stranicama HRT-a javnosti dostupna informacija o cijeni pojedine epizode i projekta. Točnije, dostupna je upravo svota koju smo naveli, a je li ona revidirana ili nije, to nigdje ne piše.
OVO JE SAMO JEDAN OD VIŠE SPORNIH PROJEKATA o kojima se žučno diskutiralo na sjednici Programskog vijeća održanoj 27. travnja 2021. godine. Na njoj je sa sedam glasova za, tri suzdržana i jednim protiv usvojeno izvješće o nabavi programa od neovisnih producenata za 2020. Svi programski sadžaji nabavljeni u 2020. ugovoreni su putem 17. raspisanih javnih poziva. Na njih se prijavilo više od 130 produkcijskih kuća s preko 400 projekata, a odabrano je njih 90.
Naime, prema članku 11. Zakona o HRT-u, HRT je kao javni servis dužan 15 posto svojih godišnjih prihoda namijenjnih proizvodnji programa potrošiti na nabavu neovisne produkcije. U skladu je to s europskom Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama čiji je cilj promicanje nezavisne audiovizualne produkcije na europrkoj razini.
Cilj je plemenit, ali u hrvatskoj praksi on je već godinama pretvoren u svoju suprotnost jer se javnim novcem, odnosno novcem TV pretplatnika često financiraju projekti upitne kvalitete koje producira nekolicina “odabranih” produkcijskih kuća čiji su vlasnici bliski čelnim ljudima HRT-a i političkoj opciji na vlasti.
Članovi Programskog vijeća koje je još od Zakona na HRT-u koji je donesen 2012., u vrijeme vlade Zorana Milanovića, ima tek savjetodavnu ulogu, kritizirali su izvješće i problematizirali činjenicu da je HRT za neovisnu produkciju potrošio 16 milijuna kuna više od zakonom predviđene svote, ukazali su na previsoke cijene određenih projekata i na činjenivu da je dio sadržaja mogao i morao biti napravljen u produkciji s HRT-om koji se godinama urušava.
TO JE JEDAN OD KLJUČNIH RAZLOGA zbog kojeg neki novinari i urednici HRT-a, kako ekskluzivno doznaje Nacional, polovicom svibnja planiraju uputiti peticiju Hrvatskom saboru, premijeru, ministrici kulture i medija i predsjedniku Republike, kako bi ukazali na zabrinjavajuće stanje u kojem se nalazi HRT, kao i na dugotrajne probleme programske i poslovne politike te kuće koji se godinama ne rješavaju, zbog čega gledanost i utjecaj javnog servisa sve više padaju.
Posljednji apel za spas javne televizije bio je upućen vlasti još 2012., no otada do danas situacija se, po mišljenju HRT-ovih profesionalaca, dodatno pogoršala, odnosno sustav se pod vodstvom Kazimira Bačića i njegovih eksponata gotovo potpuno urušila.
Nacionalovi izvori s HRT-a smatraju da je za pogodovanje uvijek istim privatnim produkcijskim tvrtkama i istim autorima kojima se bez jasnih kriterija šakom i kapom dijeli javni novac, osim Brune Kovačevića koji potpisuje konačnu odluku, posebno odgovorna rukovoditeljica Radne jedinice Odabir i nabava programskog sadržaja Lidija Katarina Matančević Preradović kao i članovi povjerenstva koji glavnom ravnatelju programa te projekte i preporučuju.
NA PITANJE IMA LI KAO ČLAN Programskog vijeća HRT-a informaciju o tome tko su bili članovi povjerenstva za nabavu djela neovisne produkcije za različite programske sadržaje u 2020., jesu li za to kapacitirani i prema kojim kriterijima odabiru projekte, Nikola Baketa, koji je drugi put izabran u ovo tijelu, kaže kako u izvješću koje su dobili nema njihovih imena: “Trebalo bi vidjeti jesu li u javnim pozivima koji su objavljeni navedeni članovi povjerenstva, a ja smatram da bi javnost trebala znati tko su ti ljudi imenom i prezimenom, kao i da je to redovito vidljivo na stranicama HRT-a.”
Na upit Nacionala iz Uprave HRT-a odgovorili su da ne postoji predsjednik povjerenstva, već se povjerenstva određuju za svaki poziv posebno, a kada se poziv objavi, onda su na stranicama HRT-a javnosti dostupna imena članova.
Međutim, Nacionalov sugovornik s HRT-a kaže kako ni zaposlenici unutar kuće ne znaju imena tih ljudi i kako je sastav povjerenstva i njihov rad prilično tjanovit i dodaje: “Problem je i da urednici u programskim odjelima koji te programe kreiraju nemaju nikakav utjecaj na taj odabir. A onda ih postavljaju za supervizore takvih projekata tek kada je sve gotovo, što nema nikakvog smisla.”
Predstavljajući izvješće na prošlotjednoj sjednici Programskog vijeća, Lidija Katarina Matančević Preradović objasnila je kako je sukladno zakonskoj obavezi HRT bio dužan potrošiti najmanje 71,2 milijuna kuna, dok je na kraju u 2020. potrošeno 80,2 milijuna za programske sadržaje koji su izvorno proizvedeni na hrvatskom jeziku te još dodatnih 6,9 milijuna kuna za neovisne sadržaje koji nisu bili izvorno proizvedeni na hrvatskom jeziku. To ukupno čini iznos od 87,1 milijun kuna koje je HRT potrošilo na nabavu dramskih serija, dokumentarnih serijala i svih ostalih programskih sadržaja iz neovisne produkcije prošle godine.
TIME SE NASTAVLJA VIŠEGODIŠNJA PRAKSA prekoračenja minimalnog iznosa koji HRT mora potrošiti na neovisnu produkciju, zbog čega je Nikola Baketa kao član Programskog vijeća jedini glasao protiv, dok su tri člana bila suzdražana. Baketa o tome kaže:
“Na posljednjoj sjednici upozorio sam na činjenicu da je opet potrošeno 16 milijuna kuna više nego što je predviđeno, zbog čega sam poslao izdvojeno mišljenje i jedini glasao protiv izvješća. Budući da sam bio član Programskog vijeća i u prethodnom mandatu, znam da se to ponavlja iz godine u godinu, a ja sam posebno problematizirao kratke priloge od pet minuta koji se poprilično skupo plaćaju vanjskoj produkciji, iako sam uvjeren da na HRT-u među tri tisuće zaposlenih ima dovoljno kreativnog osoblja sa znanjem i idejama koje bi to moglo odraditi za svoju plaću. Prošle je godine objašnjenje Uprave HRT-a bilo da za takve stvari nemaju dovoljno tehnike, osobito kamera, kao i dovoljno ekipa. U svojm izdvojenom mišljenju zato sam istaknuo kako smatram da se ta razliak od 16 milijuna kuna onda mogla utrošiti na kupnju opreme i tehnike kojih navodno nedostaje, kao i u dodatnu edukaciju novinara, jer ovakva situacija dugoročno šteti programu HRT-a jer ne razvija vlastite kapacitete. Ja razumijem da oni imaju zakonsku obvezu i da treba poticati nezavisnu produkciju, ali smatram da postoji odgovornost prema javnom novcu i da bi HRT trebao više ulagati u vlastitu produkciju.”
Na pitanje zašto je ponovno premašena zakonska svota za nabavu nezavisnih djela, iz Uprave HRT-a šturo odgovaraju: “Hrvatska radiotelevizija djela neovisnih proizvođača nabalja sukladno Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, članak 11.”
Nacionalov izvor s HRT-a slaže se s NIkolom Baketom: “Ono što se po hodnicima HRT-a vidi je velika zapuštenost cijelog sustava, pa i zgrade. Jedino je obnovljen studio Dnevnika i to bi valjda trebalo biti dovoljno. Zato je legitimno pitanje gdje završava milijardu i četiristo milijuna kuna pretplatničkog novca ako se ne ulaže u vlastitu produkciju i tehniku. Ako je isprika vodstvu HRT-a da ne producira velike projekte, jer nema opreme za njihovo snimanje, mogu samo reći da to rade namjerno. Ne kupuju kamere da bi mogli davati sve više posla privatnim producentskim kućama koje ga naplaćuju višestruko. Ono što je posebno sporno mojim kolegicama i kolegama je način na koji Bruno Kovačević, kao glavni urednik svih programa, a čija je riječ zadnja, ulaže u vanjsku produkciju i to u sadržaje koje bi po svojoj definiciji morao proizvoditi HRT. Sjećam se emisije Ivane Šikić ‘Je li moglo drugačije’ zbog koje je Sanja Mikleušević Pavić još uvije na sudu s HRT-om. Radilo se o emisiji o pretvorbi i privatizaciji i ono na što je kolegica Sanja Mikleušević-Pavić tada ukazivala bila je upitnost takve produkcije. Postavljalo se pitanje tko ocjenjuje i odabire takav sadržaj. S druge strane, postavlja se pitanje i kako je moguće da, primjerice ‘Krvavi Uskrs’, dokumentarac o početku Domovinskog rata 2020. radi Miljenko Manjkas u vanjskoj produkciji? Jer upravo takve sadržaje trebao bi producirati HRT, odnosno zaposleni novinari i urednici HRT-a koji bi to radili za svoju plaću i naprvili puno kvalitetnije. Uostalom, to je osnovna djelatnost javnog servisa propisana zakonom. Iz vlastitog iskustva znam da kolege unutar Dokumentarnog programa nude teme, ona se odbijaju, a onda se pojave u nekoj nezavisnoj produkciji u izvedbi ‘omiljenih’ autora. Dakle, oni čak uzurpiraju i tuđe ideje. A ideja, ljudskih resursa, vizije i želje da se radi ima itekako među zaposlenima u Dokumentarnom programu. Na kraju krajeva, ako imamo Domagoja Burića koji može proizvesti serijal svjetske kvalitete ili Miru Brankovića, renomirane autore, zašto ih bolje ne iskoristimo?”
INAĆE, OVE JE GODINE NAJVIŠE NOVCA, čak 58,1 posto, odnosno 39,8 milijuna kuna izdvojeno za dramski program, zatim 25,8 posto ili 16,9 milijuna kuna za dokumentarni program te za zabavni program 8,16 post, odnosno 5,3 milijuna kuna.
Stipe Alfier, kao predstavnih zaposlenika HRT-a, na sjednici Programskog vijeća kritizirao je i činjenicu da cijene nekih projekata nisu realne, na primjer druga sezona serije “Nestali” u produkciji Clinica studija plaćena je po epizodi 1.777.110,02 kune, dok je epizoda uspješnice poput “Crno-bijelog svijeta” TV pretplatnike koštala 1.050.000 kuna, a znatno su manje plaćene i epizode “Novina” ili “Dnevnika velikog Perice”. Nikola Baneta o tome kaže:
“Točno, kolega Alfier apostrofirao je seriju ‘Nestali’ koja je nesrazmjerno skupa u odnosu na ostale uspješne projekte poput ‘Crno-bijelog svijeta’ ili ‘Dnevnika velikog Perice’ u kojima se, zbog vremena u koje su smještene, trebalo puno uložiti u scenografiju, kostimografiju i najam gradskih prostora, a objašnjenje je bilo da su ‘Nestali’ produkcijski zahtjevni zbog upotrebe vojne opreme, mehanizacije i slično što su očito, po mišljenju Povjerenstva, opravdani troškovi. Moj stav je da ako netko prodaje nešto da bi što više zaradio, što je logično u slučaju neovizne produkcije kojoj je u interesu staviti što veću cijenu, onda će tome prilagoditi i troškovnik. Međutim, na članovima je Povjerenstva i onima koji donose odluke da odgovorno procijene je li to previše javnog novca za neki projekt i je li te cijene moguće spustiti, tako da ne ide na uštrb kvalitete. Ne znam je događaju li se takvi pregovori između Uprave HRT-a i produkcijskih kuća.”
Problem je da se teško može govoriti o neovisnim produkcijskim kućama jer većina njih radi isključivo za HRT. Iako je to i prostim okom vidljivo, Nacionalovi izvori s HRT-a ukazuju na to da se godinama evidentno pogoduje određenim produkcijskim kućama.
ONI ISTIČU KAKO SU TE TVRTKE u vlasništvu osoba bliskih Lidiji Katarini Matančević Preradović koja ih onda preporučuje Renatu Kuniću, ravnatelju Programa i Bruni Kovačeviću kao glavnom uredniku HTV-a koji donosi konačnu odluku. Među odabranima, osim Gorana Milića, koji je godinama konstanta i dobio je javni novac za projekte poput “Kube” i “Je li prije bilo bolje” je i Dubravko Merlić, čijoj su produkcijskoj kući Castor multimedia na jednom javnom pozivu u 2020. odobrena čak dva dokumentarna projekta – druga sezona serijala “Opstanak” za koji je plaćeno čak 1.274.789,46 kuna, odnosno 212.464,91 kunu po epizodi, dok mu je na istom javnom pozivu za projekt “Jedna jedina” odobreno 665.462,69 kuna, odnosno 221.820,90 kuna po epizodi, što znači da je na jednom jedinom natječaju taj nekadašnji urednik i voditelj HRT-a od svojeg nekadašnjeg poslodavca dobio skoro dva milijuna kuna.
Prethodni godina najviše natječaja dobili su Miljanko Manjkas i Gordan Malić, odnosno Manjkasova produkcijska kuća Intermedia grupa, o čemu je Nacional opsežno pisao. HRT je financirao i emitirao niz ugrano-dokumentarnih serija kojima je Manjkas bio autor ili producent.
Nikola Baketa o tome kaže: “Ne znam relacije ljudi i tko je s kim iz takvih povjerenstva privatno blizak, no u izvješću za 2020. je istaknuto kojih e pet produkcijskih kuća dobilo najviše novca u 2020. To su Interfilm, Drugi plan, Studio Clinica, Studio Fokus, Unisno Pro, ali uz njihov popis nisu naveli i svote koje su im ukupno isplaćene. BIlo bi u redu da znamo koliko su novca televizijskih pretplatnika zaradili za svoje projekte. I prošlih godina postavljao sam pitanje zašto su pojedine produkcijske kuće toliko zastupljene, dok neke ne mogu dobiti ulaz na HRT, no odgovor je bio da Uprava HRT-a ne može utjecati na to tko će se javiti na natječaj i hoće li se prijaviti jedan, pet ili deset projekata.”
I JEDAN OD NACIONALOVIH SUGOVORNIKA s HRT-a smatra da se tu primarno radi o osobnoj sprezi članova povjerenstva s određenim autorima i vlasnicima producentskih kuća koji su mahom bivši zaposlenici HRT-a. On o tomu navodi: “Očito je da uvijek isti ljudi imaju konstantnu privilegiju i pitanje je zašto. Počelo je kao političke sprega, u vrijeme Karamarkove vlasti i glavnog ravnatelja Siniše Kovačića koji ima je otvorio vrata, a onda se to nastavilo kao odlična poslovna suradnja, vjerojatno na obostranu korist. Zar nije nelogično a Silvana Menđušić sa sjajnim dokumentarnim serijalom ‘Stambeno pitanje’ nije prošla na natječaju, ili da su lani odbili 34 dokumentarna filma, od kojih je bio niz nagrađenih, jer to navodno nije bilo u javnom interesu, dok s druge strane HRT otkupljuje npr. dvije sezone humorističke serije ‘Tko te šiša’ koja je katastrofalna i po kvaliteti i po gledanosti. S druge strane, mali neovisni producenti koji rade odlične filmove nemaju ulaz na HRT. A nema ni odgovora kada će se konačno emitirati dokumentarna serija ‘NDH’ čiji je autor povjesničar Hrvoje Klasić koja je ‘u bunkeru’ već godinama. Očito netko ne želi da tu seriju vidi publika HRT-a. Inaće, najeklatantniji primjer za neprofesionalnost i pretapanje novaca u nečiji džep bio je Vrdoljakov film i serija ‘General’ na koji je potrošen ogromni iznos, a tako je sramotno napravljena da je i Ante Gotovina nije želio pogledati nit čuti za nju.”
Nacionalov sugovornik s HRT-a podsjeća i da je talk-show Romana Bolkovića također nezavisna produkcija: “Pandan Aleksandru Stankoviću valjda bi trebao biti Romano Bolković,, čiji talk-show također spada u vanjsku produkciju. Njegova je emisija, kao što se sjećate, lani pred parlamentarne izbore stavljena u prime-time kako bi dovodio goste iz HDZ-a, što sada radi i prije lokalnih izobra. On otvara prostor njihovim kandidatima i pita ih ono što su se unaprijed dogovorili. Koja je poslovna i financijska opravdanost takvog projekta, osim što radi za interese vladajuće stranke, teško da netko može objasniti.”
Najvećoj kritici zaposlenika HRT-a posljednjih je godina bio izložen Koregulacijski ugovor s nezavisnim producentima koje je po njihovu mišljenju izuzetno štetan za HRT. Na pitanje kakav je njegov stav o tome, NIkola Baketa kaže: “Ponavljam, slažem se s time da treba razvijati nezavisnu audiovizualnu produkciju, ako je to doista nezavisna produkcija, a ne producentska kuća koja će svake godine dobiti 6 projekata HRT-a. Ali isto tako smatram da HRT treba proizvoditi svoje sadržaje, a dramsku seriju nije više producirao desetljećima. No ako se HRT svede samo na mali broj ljudi koji proizvode informativni program, dok je sve ostalo vanjska produkcija, onda javni servis kao takav gubi smisao.”